Drage naše Astro sestre,
Danas se „zvanično“ zatvara Lavlja kapija, koja je svoj vrhunac imala 08.08. na Mlad Mesec u Lavu, kad se otvorio moćan portal i u naša tela ušlo još više svetlosti. U vremenu uzdizanja u Petu dimenziju čovečanstva sve se dešava energetski, što znači da stalno imamo aktivacije preko tela, kako bismo se na ćelijskom nivou otvorili za Eru Obilja i Ljubavi. Ona je tu, već je započela i nema nazad, ali gde smo mi? Jesmo li budni? Jesmo li u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti? O čemu razmišljamo, čime se bavimo? I kako nam izgleda dan?
Sve su to važna pitanja za ovaj period koji traži mir, opuštanje, odmor jer aktivacija propuštanja svetlosti nije umna aktivnost, nije nešto što zahteva logiku i analizu, a ni priču, naprotiv, sve što zahteva je prisustvo u telu.
Biti u telu znači sve osećati. A sve osećati je neprijatno i stoga, pre nego što pobegnemo u divan svet misli (šta da obučem, šta ćemo za ručak, gde idemo večeras, i sl.), treba da se podsetimo da je sada ključno vratiti se u telo i proći kroz to što se podiže, sagledati ga, dodeliti mu ime, pisati dnevnik i prodisati tu neprijatnost/težinu/ traumu. I opet, da bismo bili prisutni u telu i mogli da uhvatimo ove trenutke mraka i preobrazimo ih u svetlost svojom svešću treba da naučimo da živimo u generalnom stanju opuštenosti, gde je sve što se dešava okej. I ne samo okej, već deo veličanstvenosti Života.
Ovo je period integracije (sleganja u telu i pronalaženja mira u sistemu) svih iskustava – i onih iz daleke prošlosti, i kolektivnih, i onih što su se skoro aktivirala – a i integracija zahteva mir. Što je moguće više, budite u prirodi, na plaži, na planini, uz reku, na nekom lepom mestu gde puca pogled i napajajte se tom čistotom eterike. Dišite. Dišite. Dišite. Šta god da osetite, prodišite ga.
(koliko nismo svesni bežanja u svet misli, jednako nismo svesni koliko zadržavamo dah)
Ovo vreme, Novo doba, zahteva naše svesno prisustvo.
To može da izgleda ovako:
Jednog subotnjeg jutra Snežana se probudila jako nezadovoljna. Umorna i sa teškim telom. Ni dupla kafa, ni dugo tuširanje joj nije pomoglo. Kad su joj se probudila deca, puna energije, užasno su je nervirala, štrecala se na svaki zvuk, sve joj je delovalo prebučno. Izdrala se na njih, pa joj je posle bilo žao (pre svega sebe ali se folirala da joj je žao njih). Onda je malo otplakala u kolima dok je išla u nabavku, i dok je plakala stalno je sebi ponavljala da joj je život lep, da bi se mnogi sa njom menjali i da nema razloga da bude nezadovoljna. Nabrajala je sve na čemu je zahvalna ali ništa od toga nije mogla da oseti. U supermarketu je zabolela glava toliko da joj ni kafetin nije pomogao. Skuvala je ručak nabrzaka i nastavila da radi sve po planu, jer suštinski nema ko drugi, ako ona ne uradi, niko neće. Pošto nije imala za kad da pomeri sve što je isplanirala da uradi danas, pomogla je sebi tako što je odslušala neki inspirativni lajv. Saznala je da se dešavaju velike energetske promene i da je sve to normalno. Do uveče se osećala malo bolje jer je uspela da si skrene misli na nešto pozitivno, utešilo je to što se sad svi tako osećamo, ali je bila toliko umorna da je samo želela da se baci u krevet i zaboravi na ovaj dan.
Jednog subotnjeg jutra Sunčica se probudila jako nezadovoljna. Umorna i sa teškim telom, toliko da ništa nije delovalo – ni zdrav doručak, ni kakao, ni tuširanje toplo-hladnom vodom... Jednostavno, to je bio jedan od onih dana koji je zahtevao drugačiji pristup. Znala je da će je danas svi nervirati, a posebno deca, pa je odmah isplanirala dan tako da ih pošalje kod bake i deke. Sa mužem se dogovorila da otkažu nabavku i sve ostale subotnje planove, kako bi se odmorila. Oni su se svi bunili, ali ovaj put je bila sebi važnija i ostala je dosledna odluci. Meditirala je, malo odspavala, osamila se kako bi stalno osluškivala šta joj se sledeće radi, plakala je i tapkala, i odjednom joj se nešto pokazalo – stari, prastari strah od bolesti. Prvo se iznenadila otkud on tu, zar ga se nije već rešila, pa sto puta je radila na tome (!), a onda je odlučila da prihvati da postoji još jedan nivo do kog nije stigla, a koji se sad pokazuje. Odlučila je da ga prihvati i porazgovara sa njim. Kako bi ga nazvala? Strahobes. Gde je u telu? U mišićima. Grčio joj je mišiće tako da su joj se ruke pretvorile u kandže (ne stvarno, naravno, ali takav joj je bio osećaj). Rekao joj je da uvek, čak i ako bude jako bolesna, mora da se brine o deci, jer muž neće, otac-kolac, i u tome je prepoznala svoju majku, to su bile njene reči koje je na nekom, vrlo nesvesnom, nivou prisvojila. Disala je i disala kroz strahobes, tražila mu je da se pojavi u punom obliku, da se izrazi, da kaže sve šta ima i posle samo nekoliko minuta se pretvorio u poriv za plesom, a telo joj se njihalo u radosti od oslobođenja. Pustila se i čak malo otplesala sama sa sobom, bez muzike. Celo to iskustvo je zapisala u dnevnik, pa je pišući otkrila još par neverovatnih stvari, i do kraja dana se osećala sjajno - puna ljubavi i zahvalnosti za svoj divan život. Otišla je u krevet odmorna sa pobedničkim osećajem da je nešto veliko i važno danas uradila.
Sisters, nema boljeg vremena od ovog sad za bavljenje sobom i skakanje na nove nivoe. Rodile smo se da bismo živele u ovom veličanstvenom vremenu sad, kao odrasle, zrele žene kadre da biraju i kreiraju. Ali je isto tako važno da znamo da sve možemo da otkažemo i da damo sebi pravo da kad se osećamo čudno, loše, teško, nezadovoljno... i sl. postavimo sebe kao prioritet. U principu i kad malo bolje pogledate, to zavisi isključivo od vašeg ličnog izbora.
Slobodno birajte svakog trenutka i svojim svesnim izborima ćete iskreirati živote u kojima svaki dan ima smisla, ma koliko težak bio. Tako ćete zapravo oživeti u svakodnevici Novo doba Ljubavi i Obilja.
S ljubavlju i za ljubav,
Mina i Tea
P.S. Još uvek je dostupna naša Premium radionica na temu elementarnog opuštanja, koju možete naručiti na crvenom dugmetu.
|