Drage naše Astro Sestre,
Nadamo se da ste u mogućnosti da odvojite sada par minuta, da se udobno smestite i na miru pročitate ovo današnje pismo. Ako niste, hajde obećajte sebi da nećete samo da ga brzinski preletite pogledom i onda podrazumevate pročitanim, već da ćete ga, kada nađete tih 5 minuta za sebe, stvarno pročitati.
Ma ne samo pročitati.
Pozivamo vas da dok čitate naredne redove, istovremeno obraćate pažnju na svoje telo i senzacije u njemu. Obratite pažnju i na dah, i ako slučajno uhvatite sebe da ste prestale da dišete, prepoznajte to, i (naravno) nastavite da dišete.
Ako vam se, pak, telo uznemiri, ili misli krenu da beže (u spisak obaveza, u one dogovore koji vas čekaju, ili stare priče koje se po navici vrzmaju po glavi… ma bilo šta!) prepoznajte i to. Priznajte sebi da biste ipak pobegle, a onda se vratite.
Važno je. Obećavamo. Ključno je da sada dok ovo čitate osetite prisutnost.
Nakon skoro 3 godine od kako vam redovno pišemo AstroSis pismo, ovo je prvi put da pismo počinjemo sa upozorenjem i ovom molbom.
A evo i zašto:
Nalazimo se u periodu u kom na površinu izlaze stare traume. Duboko potisnuta trpljenja, povrede, bolovi i strahovi.
Svi mehanizmi odbrane su sada alarmirani i uključeni. Bori se, beži, sakrij se ili utrni - neki od njih ili svi zajedno naizmenično sada se kolektivno objavljuju. Ovi mehanizmi odbrane su u stvari BILI naši Zaštitnici, ali u sadašnjem trenutku, SADA, oni više nisu potrebni. Zato je od najveće važnosti da se prepoznaju, osveste i transformišu.
Pre neki dan smo nas dve sele da na miru popijemo čaj. Mina je došla kod mene (sada vam piše Tea) i donela je 3 velika A4 papira ispisana celom dužinom i širinom:
“Vidi moju mapu uma!” uskliknula je sva radosna.
“Uspela sam da sve što mi neverovatnom brzinom pada na pamet zabeležim. Nacrtala sam i ovo... I ovo… i onda iz toga dodala ovo… ma vidi ovu genijalnost! Kakve genijalne ideje!” I sva nadahnuta mi je iščitavala sve te aha momente koje je imala i koje je napokon uspela da stavi na papir.
Sa druge strane stola sedim ja i gledam je, uživajući u toj njenoj radosti i zabavi. Toliko je zaljubljena u sve to što radi da izgleda kao da joj izbijaju svetlosne zvezdice kao kod Zvončice. Samo joj još i krila fale, magični štapić i da svi poletimo :)))
I tako ona meni sve lepo priča i pomalo vrištucne od sreće, a ja slušam, uživam, i… čudim se.
“Mina, sve je to divno. Sve je to genijalno. Ma sjajno. Nego… znaš li ti da se u realnosti dešava ženska revolucija??”
Mina me gleda bledo, i ne razume o čemu pričam. “Kakva bre sad Ženska revolucija”??
“Pa znaš, te novine, te priče, znaš… žene su besne… znaš, okupljaju se… nešto se čudno dešava… nešto se sprema, ili je već spremno… a u svetu još više, žene seku kosu, skidaju burke i crne velove… nešto se dešava… ali… ja evo… ne znam šta sa tim.”
Mina me gleda zbunjeno. Drži u rukama njene mape (genijalnog) uma. Vidim je kako se bori. Ne da svoju zaljubljenost, ne da svoju ushićenost, neće bre da priča sada o nekim strahovima i besovima. Niti o revolucijama. Ali… sluša. Ja kažem jednu reč, pa opet ponovim: Čudno je.
Ona sluša. I uzdiše.
Ja uzdahnem. Onda i ona kaže: Čudno je.
I tako neko vreme nas dve uzdišemo i čudimo se. Um ne dozvoljava da idemo u bilo kakvo osuđivanje, prosuđivanje, već smo ga odavno istrenirale da to ne radi. Kada bismo izanalizirale možda ne bi ni bilo čudno, ali nećemo da pametujemo.
Donosimo obe odluku da zaista osetimo šta se dešava.
Ne da analiziramo u odnosu na aspekte.
Ne da filozofiramo u odnosu na sva znanja o ritmu vremena koja imamo.
Već samo da budemo. Da oslušnemo telo.
Da prepoznajemo. Telo više voli da je ushićeno, zaljubljeno, nadahnuto, inspirisano, motivisano.
Mina bi što pre da nastavi sa njenim mapama uma, a ja bih isto tako da okrenemo stranu pa da nastavimo sa tim da se igramo. Prepoznajemo da bežimo. A to nećemo, dogovorile smo se.
Um onda kreće da prepričava priče koje odmah u nama bude bes. (Ma kako je to tako moglo, kako su mogli, odakle im pravo, to je užas….) Ali nećemo ni u tu, jalovu, borbu.
Sedimo, pijemo taj čaj, vreme kao da se rasteglo, ne pomera se, gledamo storije sa snimcima, čitamo objave… i obe primećujemo da smo počele da zadržavamo dah.
E tu nas je već pokrenula naša unutrašnja vatra, ona strast koju svesno svakodnevno negujemo kao najvrednije što imamo, strast za Uzdizanjem i kreiranjem srećnog i zdravog života i sa tom vatrom donosimo odluku:
Sve ovo što se dešava je samo još veći poziv i alarm za sve nas da zaista aktiviramo svu silinu Ljubavi u sebi. Za sebe. Za kolektiv. Za sve ono najlepše što mi kreiramo i rađamo.
Vreme je da budemo one koje želimo da kreiramo.
A za to je potrebno da budemo PRISUTNE.
Jer tek kada smo u potpunosti prisutne u sebi mi možemo istinski da izaberemo podlogu sa kojom činimo svako delo, svaki dah, svaku misao, svaki iskorak i svaku kreaciju života.
A podloge su SAMO dve: podloga straha i podloga ljubavi.
I znajte:
I bes može biti iz Ljubavi. Bes iz Ljubavi zna kako da postavi jasnu granicu i da gradi.
Bes iz straha kreira agresiju i destrukciju.
I povlačenje može biti iz Ljubavi. Povlačenje iz Ljubavi je negujuće i jako odmara.
Povlačenje iz straha anestezira i ignoriše.
Ali Ljubav nikada ne stvara utrnutost. Ne stvara usamljenost. Ne stvara nepripadnost.
Zato ako se ovih dana osećaš usamljeno, ili kao da ne pripadaš, ako osećaš da te ništa više ne dodiruje, ili da si pak previše iziritirana da ulaziš u agresiju, strah i destrukciju: vrati se Ljubavi prema sebi.
Ljubav je ključ.
A ključaonica za Ljubav je PRISUSTVO.
Ne tamo negde. Ne kod nekog drugog ili zbog nekog drugog.
U sebi, svom telu, svojim emocijama i svom dahu.
Iz prisustva se otvara prostor za pravo pripadanje. Pripadanje onima koji kreiraju i biraju po nacrtu svog srca i silama svojih emocija.
Ovo je vreme vraćanja Sebi, otpuštanju starih sistema prošlosti i velikog oslobađanja.
Kako ti biraš da se oslobodiš? Kako ti biraš da pripadaš? I kome?
S ljubavlju,
Mina i Tea
P.S. Ovo pismo je jedan mali eksperiment. Kako si se osećala dok si ga čitala? Kako ti je u telu? Kakav ti je dah? Gde te je dodirnulo? Da li ti je pokrenulo neke emocije? Gde si poželela da ga preletiš, a koji deo si pročitala više puta? Svaki odgovor je važan. Jer svaki odgovor znači da si PRISUTNA. A prisustvo je ključaonica za Ljubav!
|