Drage naše Astro sestre,
I evo nas, skroz smo se približili tom velikom astrološkom događaju o kome sve(T) bruji - ulasku Plutona u Vodoliju! Još sitno brojimo i za koji dan smo tu, a Pluton nas vodi u vodolijansku eru slobode i jednakosti i genijalnih rešenja i buđenja i povezivanja i zajednica i velikih (međugalaktičkih i zemaljskih) prijateljstava i spajanja nauke i misticizma u jedno i vanzemaljaca i teleporta i multiverzuma i svega onoga što gledamo u filmovima i mislimo da je u domenu fantastike. Ali izgleda da nije.
Pa opet, ruku na srce, iz naše kože Zemljana uopšte ne deluje da smo tome blizu, niti nam se čini da smo nešto više povezani i prijateljski nastrojeni nego inače ako uzmemo u obzir brutalne ratove koji se trenutno vode plus sve drugo što deluje pre kao slamanje sveta nego kao građenje novog. Ali ako pogledamo malo bolje sve te naučnofantastične filmove zapazićemo jednu zanimljivu stvar koja ih sve povezuje - uvek sve kreće od nekog rata, sukobljenih strana koje se bore za isto, za neki resurs, blago, koje u toj borbi sve razvale i svet mora da se gradi ispočetka. Taj početak deluje kao civilizacijski korak unazad (obično žive po nekim katakombama i greju se na buradi sa vatrom kao beskućnici) da bi odatle zajedničkim zalaganjem svih preživelih izgradili novi svet koji deluje wow i nadrealno u tehnološkom smislu. I dalje, u razradi filma, će se ispostaviti da taj tehnološki razvoj nije podržavajuć kako se ispočekta mislilo jer se s tim preteralo pa se okreće protiv čoveka, ima svoju ličnu inteligenciju koja želi resurse za sebe, i onda opet imamo rat samo što ga sad vodi čovek protiv robota. Naravno, pobeđuje čovek.
Hajde da ovaj scenario prevedemo tako da za nas lično ima smisla, kao što se prevode mitovi.
Prvi element je rat. U ličnom sistemu to bi bila borba koju svako od nas vodi za ono u šta veruje, čemu se nada i šta želi. Nekada se borimo sami sa sobom, recimo, sa svojim ograničavajućim uverenjima ili zbog trauma, a nekada se borimo sa drugima. I uvek se borimo za isto, za neki resurs - novac, vreme, moć, energiju, slobodu… Ta borba sve razvali, odnosno, ne sve, samo svet koji poznajemo. Stari svet. Naš svet. Nama poznat svet. U životu pojedinca ovaj element mita odgovara, recimo, razvodu. Pre toga si se mnogo borila i sad nema više braka a sa njim ni celog jednog sveta u kom si do tada živela (nekada i vrlo bukvalno sa njim odu i ljudi, i zemlja, nekome i deca, i kuća, i kola…). Može da bude i hronična bolest. Može da bude i preseljenje u novu zemlju, na novi kontinent, u drugačiju kulturu. Može da bude puno toga i svi smo nekada bili u ovoj fazi. Najmanje jednom u životu.
Sad stupa na snagu drugi element mita. Nema više starog sveta ali nema ni novog. Čeka se na nove kreativne ideje, nova rešenja, novu stvarnost i građenje svega ispočetka ali sad imamo neko iskustvo i sad želimo da sve bude mnogo bolje (zato u naučnofantastičnim filmovima u ovoj fazi imamo robote i staklene kuće u kojima se sve pomera na glas i zajednice u kojima su svi srećni i u miru, i sl.). Jedno vreme gradimo, stvaramo, razvijamo… U primeru razvoda, to bi sada bilo građenje tog novog života - novog doma, novog odnosa sa (ex) porodicom, novih prioriteta i stila života. U primeru bolesti to bi sad bile zdrave navike, šetnje, meditacije, pozitivni ljudi, priroda…
…sve dok se i ta nova stvarnost ne zasiti i ponovo se izazove neki konflikt unutar tog sistema, ali sada je još dramatičniji jer na tom novom nivou možemo mnogo više da podnesemo i da se rastegnemo da obuhvatimo mnogo više različitosti (kao što može nervni sistem kad je zdrav) i zato smo sa ovog nivoa spremni za veće izazove života. To bi u slučaju našeg primera bile neke nove neprijatnosti, tipa otkaz (a samohrana si majka) ili bolest koja se opet vraća još agresivnije ili te ostavi ta nova ljubav sa kojom si se taman povezala i poverovala da ti je On ulaznica za raj ili nešto treće. Znači, tu sad otpada nešto sa čim se preteralo u onome što je ličilo na razvoj, a što je odvelo u degeneraciju sistema. To je obično emocionalna ili neka druga zavisnost od tog nečeg novog. Ovo odgovara trećem elementu - ratu protiv veštačke inteligencije u naučnofantastičnom filmu koja se sad okuražila pa bi da postane čovek(!) a nije.
I na kraju UVEK pobeđuje Čovek i to zahvaljujući onome što ga čini čovekom, a to su: ljubav, osećanja, zahvalnost, čast, volja da sarađuje, komunicira i deli.
U našem primeru UVEK pobeđuje onaj koji - bez obzira da li je to razvedena žena ili neko čije je telo bolesno ili nešto treće - prepozna da nije Žrtva Života ni svoje oskudice, ni usamljenosti, ni bolesti… već da je uvek, bez izuzetka, Kreatorka. Takve ljude zovemo herojima. Divimo im se. Želimo da budemo kao oni. I svako od nas prepoznaje bar jednog takvog heroja ili heroinu u svojoj majci, baki, prabaki, prvoj komšinici, najboljoj drugarici, kumi… (i sve to u muškom rodu).
Sister,
Sad je vreme da se zapitaš u kojoj si lično TI fazi sada.
Da li u prvoj, kad se tvoj svet poznatog ruši a ti se boriš kako znaš i umeš?
Ili u drugoj, kad ti se upravo sve srušilo ali novog nema?
Ili u srećnoj trećoj, fazi građenja svega novog posle uspešno prebrođene prve dve?
Ili u borbi na novom nivou u kojoj pobeđuješ onog trenutka kad se setiš kako da osećaš SVE, kako da voliš, kako da budeš zahvalna zbog toga ko si i šta sve već imaš, kako da uživaš u procesu, kako da sarađuješ, kako da budeš protočna, kako da vodiš računa o svom telu… i kako da živiš kao Čovek (kako se lepo kaže u našem jeziku).
I wow, sada i ova era Vodolije i ovaj Pluton i sve ono iz prvog pasusa više ne zvuči kao utopija već potpuno realno.
Ako i samo ako ga pročitate kao Čovek.
S ljubavlju i za Ljubav,
Mina i Tea
P.S. Ovo pismo ima važan poziv na akciju - podelite ga sa što više svojih heroja i heroina, onih ljudi koje smatrate najboljim primerom za novu eru čovečanstva u koju za koji dan ulazimo!
|